Traži li nas Isus?

Mt 18,12-14; Lk 15, 1-10

Pripremio: fra Ivan Šarčević

Petak, 7. listopada 2011.

Svatko od nas posjeduje neku dragocjenu stvar ili predmet koji su nam darovani od drage osobe ili smo je sami kupili. Ta stvar ne mora objektivno ni drugim ljudima biti uopće vrijedna, ali je nama do nje jako stalo. Uz nju nas vežu neke uspomene, u njoj je sadržano mnogo našeg truda ili ljubavi nekoga nama vrlo bliskoga. I bude nam teško, vrlo teško, ako nam netko tu stvar otuđi ili ako je izgubimo.

Postoje u našim odnosima i ljudi do kojih nam je jako stalo, koje volimo ako ne više od sebe a ono barem kao sebe, i sve bismo učinili da im u životu ide dobro, da budu sretni. Tako žele dobri roditelji svojoj djeci, dobra djeca svojim roditeljima, ljubljene osobe jedna drugoj, dobar prijatelj prijatelju.

A onda se dogodi da nam draga stvar nestane, da je negdje izgubimo ili je netko ukrade. Dogodi se također da se iz velikih ili beznačajnih razloga nama draga osoba udalji od nas ili da nam je netko odvede, da je opsjedne neko novo društvo, neka nova zanimacija ili posao i ona nas napusti.

Što činimo tada? Netko će od nas žaliti za izgubljenom stvari i osobom, a da se pri tome neće ni pomaknuti da je potraži i nađe. Netko će se staviti u akciju, pretražit će sve i učiniti da je ponovno nađe i vrati u svoju blizinu. Nekima će to uspjeti, nekima neće, ovisno što se dogodilo i koliko će osoba koja je otišla od nas shvatiti ne samo da je pogriješila nego da joj je veća sreća biti s nama nego u avanturi i privremenom društvu.

Isus u evanđelju govori o izgubljenoj drahmi i ovci. Govori kako će žena sa svjetiljkom pregledati svu kuću i sve pomesti da bi našla zagubljenu drahmu.

Okružen grešnicima, bludnicama, carinicima i izgubljenima, Isus govori i o tome kako je on sličan onome pastiru koji ostavlja 99 ovaca, 99 pravednih, onih koji se smatraju nađenima, da bi potražio i našao onu jednu, izgubljenu ovcu. Nevjerojatan postupak. Zbog čestoga slušanja uopće nas ne pogađa. A doista je nevjerojatan i neshvatljiv Isusov postupak. Shvatljiv je on za razumijevanje, ali za praktično ostvarenje tako dalek i protivan našem ponašanju. Jer, tko to od nas doista ima neku stvar ili predmet zbog kojih bi bio spreman toliko tragati da ga nađe.

Tko je ta zalutala i izgubljena osoba u našem životu za koju znamo da beskrajno vrijedi i zbog koje bismo ostavili sve što imamo, zbog koje bismo založili čitav život da je nađemo i da se radujemo njezinom povratku.

U konačnici tko je to od nas takav da se skrušen nađe pred samim sobom, da samome sebi prizna i kaže da nije pravedan, da nije nađen, da je skrenuo s puta, da je izgubljen i da se odazove Isusovu traženju? Kako u ovom našem malom, u sebe zaljubljenom i samopravdavajućem svijetu, uopće i pomisliti da smo zalutali? Tko to može uputiti molitvu Isusu da dođe po njega u njegovoj zalutalosti i izgubljenosti, pa da ga Isus stavi na ramena i vrati sa stranputica i otuđenosti.

Isus stalno ponavlja da je došao izgubljenima i zalutalima. A ima li što raditi s nama?